Došla sam kući. Bilo je ovo naporno polugodište, sljedeće će biti gore, ali preživjet ćemo. Moramo. :)
Uglavnom, još nisam svjesna da ću kući biti 24 dana i da se napokon mogu odmoriti od svega. Iako sumnjam da ću se odmoriti jer sam se već počela živcirati oko nekih stvarčica tu. Yay.
Zadnjih mjesec dana pokušavam natjerati rodicu i prijatelja da se pomire, jer... Hm, nije mi toliko do toga da oni budu zajedno sad šta ja znam, nemam ništa s tim... Ali konstantno sam ja taj poštar romantičnih i srcedrapajućih poruka ili izjava tipa: Volim ga više od bilo čega, ali ću ga blokirati. Kontam, što mi se to ne da? Lijepo je, valjda... Slatko. No, meni se ne sviđa jer ja to nisam nikad osjećala. Ili neću da dolazim u dodir s takvim stvarima da slučajno ne bih osjetila nešto. Nekako, uz sav taj imidž osobe koja nema osjećaje, k'o da sam stvarno postala takva. Iskreno, nekad sam i ja bila zaljubljena. Možda ne u pravo vrijeme ili u pravu osobu (to definitivno ne) ali jesam. Tek neki dan sam to priznala sebi i svojoj S. Evo, sad priznajem i vama. Jer mi se ne da nikome više ispričati ponovo (A., znam da ti ovo čitaš pa eto.. haha)... Here's the story.
03.09.2011. sam otišla Tamo. Upoznala sam dosta ljudi, ali zapamtila sam samo imena cura s kojima sam živjela. Prvi dan škole je bio užasan, nisam bila svjesna šta se dešava oko mene, svi su se na neki magičan način znali, samo sam ja bila autsajder. Svi stariji dečki su poletjeli za par cura iz mog razreda, a mene niko nije primijetio. Počela sam se družiti sa dva dečka koji su tad bili treći razred, a završila sam u nekoj shemi s njihovim prijateljem iz razreda. Ali, to nije bilo ništa ozbiljno. Meni je dosadilo, on je patio, bla bla. Čudna stvar u našoj školi je što sve bivše cure nekih dečki polažu veto na njih. Znači, ako se slučajno približiš njenom dečku - ti si na meti nje i svih prijateljica. Strašno. Tako sam ja uvijek upadala u konflikte s tom ekipicom bivših što zbog sebe, što zbog prijateljica kojima su isto tako govorile da se maknu od njihovih nepreboljenih ljubavi. Pred kraj školske godine prvog razreda se sve smirilo, nije više bilo tih svađa, valjda su svi shvatili da je cijelo to pravilo veta nepotrebno i glupo. No, meni je jedan dan jedan od tih prijatelja iz trećeg rekao kako njegova najbolja prijateljica misli da ja imam nešto s njenim bivšim - M. A nisam imala. Tj. znali smo se dopisivati, čisto bezveze, nekako bi uvijek završili sami na hodniku pod odmorima, pa smo se zezali s tim, kako je jedna strana škole njegova, a jedna moja i da očito niko drugi ne postoji... Znala sam da s nama nikad ne može biti ništa, jer: 1. on je završavao školu; 2. druge je nacionalnosti, a ta nacija se maaaalo više drži tradicije tako da znam da bi morali skrivati tu vezu da njemu ili meni ne ispadne neki problem zbog toga 3. ta njegova bivša je bila luda, kunem vam se. Uglavnom, kako se približavao njegov odlazak iz škole, postajali smo sve bolji i bolji. Ne znam kako, ali počeli smo jedno drugom govoriti stvari koje gotovo niko nije znao, počeli smo se dopisivati stalno i ne znam, kad sam ga vidjela kako izlazi iz škole 18.5.2012. osjetila sam nešto tipa leptirići u stomaku i bila sam šokirana. Kad smo se tad zagrlili, rekao mi je nešto tipa: Nećeš me se još riješiti. Te riječi su me držale još dugo poslije toga. Ne znam zašto on, i ne znam zašto tek tad... Ali, počeli smo izlaziti i bla bla... Dogovor je bio da nećemo biti u vezi, jer je to preozbiljno. Njemu je tako odgovaralo, i meni manje-više. Iskreno, očekivala sam da će on početi težiti tome da budemo u vezi i da sve to pređe na ozbiljniju razinu, ali došlo je ljeto i prekinuli smo kontakt. Izišli smo još jednom prošle godine, ali tad smo završili baš zauvijek. Kasnije smo ostali na ponekoj poruci, za praznike ili kad se slučajno sretnemo u gradu pa mi napiše poruku čisto da vidi gdje sam to išla... I sad je otprilike tako. On je na faksu, ja još trunem u onoj školi, vidimo se svako toliko i u 5 minuta možemo jedno drugom ispričati o nekim novostima u našim životima, a prije kad bi izišli nam sati nisu bili dovoljni da ispričamo jedno drugom sve ono što nam se desi u par dana koliko se ne vidimo.
U neku ruku mi je drago da je sve ovako bilo, da to nije prešlo u nešto ozbiljno, pa da nisam završila (toliko) razočarana. A bude mi žao jer je sve to prošlo kad mi njegov brat u šali dobaci da sam rođena da se udam za nekog iz njihove obitelji (jer zna za nas) ili kad me svi redom zezaju od koga sam pokupila neke izraze na njihovom jeziku... I kad ga sretnem i on se onako nasmije jer zna da je uvijek bio i da će uvijek biti jači od mene što se tiče tog, i da mi do znanja da njemu zapravo nije stalo. Eto, jebemu.
Uglavnom, ne osjećam ništa prema njemu, od toga svega je prošla godina i pol. Od tad nisam imala ništa što bih nazvala vezom. Valjda još nisam spremna.
Idem.
Fml.