We had galaxies between us...

and you still needed space.

28.07.2016.

Ni sam ne znam kako je dovedoh...

Dvije godine. Dvije.

17.07.2016.

Ne pamtim broj.

Laptop sam zaboravila kući i došla u Sarajevo. Kontam, mogu sve s mobitelom... Nisam znala da ću se vratiti na blogger, al' eto... Šta je - tu je, za sad. Mrzim kad ne mogu preskakati redove. To jest, nije da mrzim, al' frustrira me. Bilo kako bilo, nisam se došla jadati zbog toga. Danas mi je jedan od dana kad vraćam u glavi film(ove) ovih zadnjih par godina. Sve se okrenulo naopako u mom životu, da mi je neko prije dvije godine rekao da ću danas biti ovdje gdje jesam, da će mi se neke lude stvari izdešavati, rekla bih da ne bude budala. Al' to je život. Isto tako vraćam i film(ove) i gledam gdje sam pogriješila, prema ljudima, znate? Je li bila greška biti onako hladna prema M.-u sve bojeći se da će pomisliti da mi je stalo do njega, a bilo je? Je li bila greška svakog momka poslije njega zeznuti onako kako samo cure mogu? Je li bila greška N. dati šansu da bude neko taj ko će poslije skoro dvije godine liječiti sve ono što je M. ostavio? (Liječiti moj ego kako ja volim reći) Je li bila greška nikad s nekadašnjom najboljom prijateljicom iz srednje ne popričati o svemu prije nego smo se rastale u junu prošle godine? Je li bila greška ne priznati svoje greške? Ovo zadnje svakako. Ne znam je li to tipično ljudski, da ne mogu preći preko toga da su oni pogriješili ili u čemu je fazon, ali ja tako teško prihvaćam činjenicu da sam pogriješila. Da sam ja kriva za svađu, za to što su ljudi prema meni takvi kakvi jesu i slično. Jedini trenuci kad imam tu hrabrost su na bloggeru gdje me, trenutno, možda dvije osobe znaju. Inače, ja sam Ms Always Right i ona koja nikad nije kriva ni za šta. Ne znam više šta pišem, imam osjećaj da sam samo odjednom sve iz glave izbacila. Posljedica je to činjenice da moram srediti stan prije nego odem iz Sarajeva, ovaj put, nadam se, neću morati ponovno dolaziti.

16.07.2016.

Neka zima.

Volim ljeto i sve što ide s tim. Ali, moram priznati da mi ovo vrijeme trenutno odgovara. Podsjeti me na oktobar, novembar. Na ušuškavanje u krevet i onaj osjećaj da si samo tako siguran od svega. Na jutra na faksu, potpisivanje u polusnu na predavanjima, na kafe u našem kafiću i brojanje dana do odlaska kući. Nadam se da će mi novi grad u koji odlazim i novi ljudi koje ću tamo upoznati pružiti priliku da se oktobra i novembra, meni inače mjeseci koje nikako ne mogu smisliti, s radošću prisjećam.

15.07.2016.

Bila je.

Sjedim vani i razmišljam, drugi je dan otkako periodično plačem. Za to niko ne zna. Ne volim da ljudi misle da sam slaba, da ja ponekad plačem, jer, pobogu, neko ko važi za hladnokrvnu osobu ne može plakati. Ne znam zašto plačem. Zapravo, toliko je toga da ne mogu razlučiti koji razlog je nakonkretniji. Plačem jer me on živcira, plačem jer sam uvijek naivna budala, plačem jer opet idem od svega na šta sam navikla po ko zna koji put, plačem jer imam osjećaj da nikome nisam dovoljno dobra. Ni roditeljima, ni sestrama, ni bratu, ni prijateljima, ni njemu. Plačem ponekad jer nemam onu osobu koja je u svakom trenutku i cijelim svojim bićem uz mene i koja bi mi na ovakve gluposti rekla "idemo trčati po kiši". Ovo je pravi oblik nostalgije za nečim što uopće ne poznajem.

14.07.2016.

Više nemamo želja...

Došla sam jer imam neku ludu potrebu za pisanjem poslije toliko vremena. Ne za smislenim pisanjem nego bacanjem misli na papir onako nikakvim redom. Ne znam gdje sam u svom životu trenutno, može li se ovo razdoblje okarakterizirati kao prekretnica ili ipak umišljam? Nejse. Imam nekoga već skoro četiri mjeseca. Ne volim ga, ali mi je draga navika postao. I prvi put osjećam ljubomoru radi njega danas, pa se u tom trenutku vratim dvije godine unazad (tempus fugit, doista) i sjetim se kako je M. u to neko vrijeme prvi put pokazao ljubomoru zbog mene. I shvatim da sam i ja njemu bila navika, bude mi krivo jer ja to sad radim ovome ali... Ne mogu protiv sebe. U S. se ne vraćam više, previše uspomena i ljudi koje ne želim susresti jer će uvijek (jer, ljudi k'o ljudi) imati nešto za reći o Njemu. Nije da me ne zanima kako mu je u braku, dolazi li tamo ikako, ali, lakše mi je kad ne znam. Valjda strah od toga da ću čuti nešto što mi se neće svidjeti. A svaki prolazak pored gimnazije me zaboli k'o onaj 28.7. kad sam prvi put shvatila koliko zaluđenost nekom osobom (da ne kažem ljubav) može zaboljeti. I parfem koji sam nosila par dana prije toga, na koji si mirisao kad si otišao kući stoji netaknut u stanu. Možda je ova osoba koju imam sad uz sebe bolja od Tebe, ali osjećaj nije ni približan. Valjda fali tog "tinejdžerskog" u meni da bih se mogla prepustiti k'o tad.

14.11.2015.

Jednom u životu...

Nemam vremena da pišem onoliko koliko bih htjela. Ispiti se bliže, imam neke projekte i svašta nešto. Kod mene je gotovo sve po starom, ima tu nekih sitnica o kojima ću vam pričati neki drugi put. Čitam bloggere koji su mi u favoritima redovno, za to bar mogu izdvojiti vrijeme. M. se danas oženio. Ne mogu reći da mi nije žao i da ništa ne osjećam, ali to je sudbina, valjda. :)

18.09.2015.

:)

For what it's worth: it's never too late to be whoever you want to be. I hope you live a life you're proud of and if you find that you're not, I hope you have the strength to start over.

Sretan rođendan, M.

16.09.2015.

People like us.

16.9., vrijeme jednostavno prebrzo prolazi, to me počinje plašiti, ali... Šta je - tu je.

Nisam bila kući zadnjih par dana, bila sam u S. kod sestre, imam tamo raju, zapravo jedina prava raja koju imam u BiH u zadnje dvije godine je tamo. Volim taj grad, nekako mi je prirastao srcu, valjda se uvijek vraćaš na mjesto gdje je sve počelo. I, ne mislim na Njega, nego na činjenicu da sam do 6. godine živjela tamo.

Krajem mjeseca idem, po drugi, vjerojatno i zadnji put, napuštam roditelje i selim se. Mislila sam da će jednom biti dosta... Što bi rekao jedan prijatelj iz Zagreba: Misliti je drek znati. Nisam sigurna kako se osjećam povodom tog novog preseljenja, mixed feelings skroz. U jednu ruku mi je drago da idem jer nisam više za ovu sredinu, u ovom dijelu BiH gotovo i da nema ljudi u ovo doba, apsolutno su svi u dijaspori, tužno. U drugu ruku, opet ću propuštati bitna dešavanja u životu bliskih ljudi, još jedno dijete u porodici će se roditi dok ja budem negdje daleko, bit će rođendana, godišnjica, a ja neću biti prisutna. To me izjeda.

Danas cijeli dan razmišljam o tome koliko u zadnje vrijeme mladih ljudi vidim da propadaju u životu, lijeni su, žive od danas do sutra u nekim svojim ubjeđenjima da će im pare pasti s neba, a na kraju padaju iz roditeljskih džepova. S druge strane ima ljudi koji se fakat trude izboriti se za komad kruha, dnevnicu ili trpe sve i svašta da bi zadržali neki posao koji je stvarno naporan. Nekako me kad vidim kakva je situacija pravo strah na šta će sve ovo ličiti kad ja budem trebala tražiti neki ozbiljan posao, osnovati porodicu i biti svoja žena (feministica u meni ne može preći preko onoga svoj čovjek).

10.09.2015.

Prerano za otrov, prekasno za lijek... Budi sama zauvijek.

Ovih zadnjih par dana bih nazvala danima shvaćanja situacije. Tek sad sam svjesna da nema više Zagreba, da se ne vraćam tamo s curama, u naš stan. Ovih sljedećih par godina će biti godine Sarajeva, koje jako volim ali Zagreb će uvijek biti Zagreb. Shvatila sam i da nema šanse da nađem nekoga s ovim stavom, gledam ljude oko sebe od kojih svi imaju nekoga i uživaju. A ja? Ja uvijek nalazim pogrešne. Ima jedan dečko tu, iz susjednog grada koji je skroz dobar. U svakom smislu. I javlja mi se stalno, zvao me vani, ali... (bez njega ne može) njegovom najboljem prijatelju se sviđam, a taman kad sam se sprijateljila s jednom curom koja će na moj odsjek rekao mi je da su bili skupa dugo. Sad sam između dvije vatre i danas sam odustala od njega, ono... Svejedno je na faksu u Banja Luci a ja u Sarajevu, još jednu daljinu ne bih podnijela. :) Tražim nekog poput pokojnog Francija. Ispričat ću vam priču o njemu jednom, čovjek je bio legenda, barem koliko sam uspjela shvatiti iz mnogih priča o njemu.

02.09.2015.

There were voices down the corridor...

Ulijenila sam se ovih dana i tačno osjećam kile kako se "nabacuju". Al', nije mi nešto veliki problem, skinut će se nekad, valjda. No, nisam tu da pričam o tome nego o 3 stvari koje su mi obilježile zadnjih par dana, odnosno, tri stvari koje sam primjetila. Jedna je pozitivna. Dvije negativne. Danas sam izišla vani odnijeti neku odjeću da se suši i, iako su te komšije kod kojih se nešto pravi oko kuće dosta daleko, čula radnike koji na 30 stepeni i bez ijednog oblaka pjevaju. Da, pjevaju i kuckaju čekićima (pretpostavljam). Pravo su mi uljepšali dan. Sad negativne... Čuvala sam sestrinu kćerku nedavno i igrala se nekim autima i kockicama, šta ja znam. U jednom trenutku, ona meni govori ko je sve u autu "Čiko vozi a teta sjedi pored" i ne da reći da to može biti obrnuto. Znači, žene ne voze. Znam ja da je ona još mala, ali ne sviđa mi se što već sad ima ta neka pravila u svojoj glavici. Iako, nije ona kriva, u 90% slučajeva oko nje muškarci voze a žene su suvozači. I, da, dopisujem se s jednim momkom, on je trenutno u Turskoj na faksu i pričamo o svakodnevici. Danas mi je napisao (citiram): "Ova što sa mnom radi ima cca 30 i kusur, znaš kako je fina u svakom smislu riječi, a još se nije udala". To je druga negativna stvar. Kad će ljudi prestati gledati na žene od 30-ak godina u smislu "JOŠ se nije udala"? Aaa.

01.09.2015.

Galija, Bolero i Kerber

Nisam pisala od 14.7., sad se sjetih da bih mogla malo osvježiti blog, čisto zbog sebe. Eh. Od tog 14. dosta toga se promijenilo i izdešavalo. Ipak ostajem u BiH na fakultetu, Turska je neuspjeli pokušaj, ili, ako ćemo s pozitivne strane, dodatna lekcija. S ovog gledišta sad, pak, mislim da se tamo ne bih snašla najbolje. Naučila sam dosta toga od 14. Prošla dosta toga. Upoznala previše ljudi. Ponovo se počela družiti s nekim ljudima. Počela obraćati pažnju na cjelokupnu sliku svijeta a ne samo na svoj osobni prostor, tako da je ovo bilo produktivnih 49 dana. Nadam se da će se sve nastaviti ovim tokom. I, još nešto... Vidjela sam Njega. Više puta. Ne znam zašto, ali koljena su mi svaki put klecala, valjda je to do neriješenosti situacije. :) edit: naslov posta je vezan uz grupe čije pjesme slušam od jutros, inspiracija na nivou.

14.07.2015.

451

19.06.2015.

426

Jesam se jučer ismijala, na teraviji zvoni ženi mobitel i ne prestaje, hajde, nastavljamo svi klanjati normalno, za imamom kad počnu žene iza govoriti "ne može to tako na namazu" (dok je još trajao namaz). Prejake su mi. 😂

18.06.2015.

425

Prvi dan ramazana je, postim i malo sam nervozna, što mi nije baš kako treba al' hajde. Imala sam danas prvu obaveznu državnu maturu... Esej iz hrvatskog. Kakve komplikacije oko gluposti. Ovako, ispostavilo se da su učenici neke privatne gimnazije u Puli u suradnji s profesoricom (ili nekom radnicom škole koja ima 43 godine) ukrali testove za esej i proširili to po cijeloj Hrvatskoj. Uglavnom, došla informacija i do nas: na eseju ćemo dobiti za zadatak usporedbu djela Patnje mladog Werthera i novelu Prah Ranka Marinkovića. Noć prije ispita (koji je trebao biti jučer) u 01:00 nam javljaju da je ispit pomjeren. I to objavljuju na nekoj stranici NCVVO-a na koju niko nikad ne ide. Danas, dođemo na esej, dežurni profesori nam dijele ispitne knjižice i vidim kao esej: novela Zagrljaj - Ranko Marinković (ako imate vremena, pročitajte, meni je glupo valjda jer nisam neki toliko umjetnički tip da shvatim baš sva prenesena značenja tog zagrljaja). Skoro me srce strefilo, da vam pravo kažem. Kontam neću ništa napisati, pasti maturu skroz i eto ga... I onda profesorica, onako nekim službenim glasom, kaže: "Sada prekrižite polazni tekst i smjernice iz lijevog kuta prema desnom kutu, potpišite se tako da potvrdite da je ovaj esej poništen." Sve k'o neki film, čuj njih i fore poništavaju esej... Dijele nam novi papir: Patnje mladog Werthera i Stranac, komparativna analiza. That's cool. Mogla sam napisati koliko se tražilo, nadam se da će biti ok. Uglavnom, ne znam što ovo sve napisah kad sam samo htjela reći da su ovi iz Ministarstva obrazovanja i NCVVO-a poput neke djece. Kasnije sam tek povezala da su se kao pravili da je laž bila o ukradenim ispitima (iako su ljudi u pritvoru zbog toga) i da je njihova početna ideja bio Zagrljaj a ne Prah i Werther, onda su nafurali profesore na tu neku službenost, pa prekriži pa ovo pa ono... Samo nek' nas puste više, trebala sam biti maturant 2009. kad su digli pobunu i odgodili maturu. Anyways, sad mi ostaje engleski koji je sutra, hrvatski test za 8 dana i matematika 23.6. Matematike se bojim. Jako. Ako padnem sve mi pada u vodu. A mogla bih i ja u vodu sa Savskog mosta, wuhu. Pričam prijatelju iz razreda kako nisam ni počela vježbati, i kaže on: "Ma proći ćeš, prošli su svi do sad, moraš" onda ja kažem kako me trta, o tome mi sve ovisi a ne volim matematiku... I onda on: "Stisla si se k'o p****, kad si već feministica, man up!" Mrzim kad mi govore da sam feministica, zato što im ne idem po volji... I zato što se ne želim udati brzo. I što ne znam s djecom. I što ne volim djecu. I što nemam taj neki "ženski" stav o svemu (iskreno, ne znam kakav je, ne zanima me). I zato što ih stjeram gdje ne treba kad nisu u pravu. I joj... Ne da mi se više. Morala sam s nekim podijeliti nezadovoljstvo današnjeg dana. Peace.

16.06.2015.

423

Kako jedni po jedni odlaze iz Zagreba i kako se kraju privodi ovo naše druženje... Padaju mi na pamet sve stvari koje sam ovdje prošla. Naučila sam: živjeti daleko od roditelja, sama raspoređivati pare, snalaziti se u svakakvim situacijama, obmanuti kontrolu u tramvaju, živjeti s 10 cura otprilike mojih godina, prebroditi tremu pred javne nastupe, neke riječi na kajkavskom i čakavskom, nositi se s 19 predmeta, preboljeti dečka, trpiti profesore kojima se ne može reći ništa suprotno njihovom mišljenju, himnu Republike Hrvatske, pravopisna pravila koja su drukčija od onih u bosanskom jeziku, dosta albanskog, u kojem kvartu žive kakvi ljudi (od Dubrave do Dugava), u kojem kafiću je kafa najbolja iako je ne pijem... Uz sve te sitnice, naučila sam i neke bitnije, kao što su biti prijateljica. Prava. Ili, kako, zapravo, prijateljstva mogu preći u nešto poput porodice. I to mi je najdraže od svega navedenog. Zahvalna sam što sam ovakve osobe dobila pored sebe, iako je tu bilo bezbroj neslaganja, svađa i problema, cure moje, volim vas, hvala i izvinite.

10.06.2015.

417

Ne znam koliko često vi sanjate. Ja sanjam skoro svaku noć. Obavezno neku čudnu priču, cijeli film mi se odvija u snovima. Sinoć sam sanjala njega. Kako me pita "Šta sam ja tebi ikad uradio?" i ja mu se smijem. Govorim mu "Čestitam kako sve uspiješ zeznuti". Onda se on smije, a ja odem i odjednom se nađem na Bundeku i kiša počne onako nenormalno padati.

06.06.2015.

413

Želim otići. I ne, ne želim otići u neku obližnju državu ili grad. Volim svoje rodno mjesto. Volim gradić u kom sam odrasla. Volim Zagreb u kom sam provela zadnje četiri godine. Ali, želim otići. Negdje daleko. Po mogućnosti na more. Znam da će mi faliti Balkan i taj ludi mentalitet ljudi, znam da će mi faliti ljudi koji su me okruživali/me okružuju... Usprkos svemu tome, žudim za nekim odlaskom, još jednim korakom poput onog koji sam učinila 2011. S 15 godina, sama sam odlučila otići. U drugu državu, jer nisam mogla više ostati. ••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••••• U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga. I blijesak slavna šestopera, i miris (miris) kalopera. Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem; da čujem one stare basne, da mlijeko plave bajke sasnem; da više ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama. - Tin Ujević

04.06.2015.

411

Sama sam u stanu, već dvije sedmice u ovo doba dana. Cure su na pripremama za maturu, a ja... Pa, meni se ne da učiti trenutno. Počet ću zadnji dan, valjda, haha. Uglavnom, iskorištavam ovo vrijeme kad sam sama da obavim neke "kućanske" poslove, pa vješam odjeću vani, kupim onu suhu, metem, perem suđe, bla bla. I, kako sam po ko zna koji put izišla na balkon po odjeću, čujem vrisak nekog djeteta. Kontam, tuče ga neko ili nešto gore jer je dijete vrištalo onako nenormalno. Opet kontam, da iziđem ispred zgrade pa da vidim šta se dešava ili ne, da ne bi bilo da Bosanka maltretira djecu po Lijepoj Njihovoj (ionako, citiram 'susjedu' iz zgrade: "bez obzira što su oni nekad fini i dobri, nemaju kulture i divlji su" - o Bosancima). Hajd' obučem se ja, dijete ne prestaje vrištati, iziđem još jednom na balkon da čujem je l' uopće još živo, kad ono se dere: "Hoću ja Julijinu igračkuuuuuuuu!" Tada se javlja majka i trči za Julijom oko zgrade da joj uzme igračku, jer ne može djetetu objasniti da je igračka trenutno nedostupna. Probudili su cijeli kvart, na Tijelovo, ovom svojom dernjavom. I onda smo mi bez kulture i divljaci. A sad, sad je počela svađa oko psa. Pupi. Jadni Pupi, Bog zna kako mu je.

20.04.2015.

366

Godina dana. Ja imam potpuno drukčiji pogled na svijet. On, on je u potpuno drukčijem svijetu. Tu smo negdje, uglavnom. Želim ti svu sreću svijeta, M. Vrijeme je da se otrgnem od svega ovoga...

20.03.2015.

335

Ne znam jesam li nekad na blogu spomenula svog brata... H. Uglavnom, mlađi je od mene godinu dana i idemo zajedno u razred. Od osnovne je tako. Sad, kako se približava fakultet sve više smo oboje svjesni da ćemo se, vrlo vjerojatno, ubrzo razdvojiti. Ponekad znam u sebi pomisliti kako to jedva čekam, ali... U Zagrebu sam. On je otišao u Sarajevo jučer, i nije ga bilo u školi... Otišao je na neki ispit za fakultet. A ja planiram u Tursku (ako Bog da). Sarajevo - Turska. To znači da ćemo se viđati jednom - dvaput godišnje. Moj H. i ja. Druga polovica mene, doslovno. Počela sam plakati kad mi je jutros poslao poruku iz Sarajeva... Nekako k'o da se neće vratiti, k'o da smo se već razdvojili. Nagovaram ga da ide sa mnom, sebična sam... Znam da bi on htio biti bliže kući, ostati u Zagrebu ili otići u Sarajevo, ali opet to tako želim. Bez svih bih mogla osim bez njega. Ne znam zašto sve ovo pišem, a cijeli dan mi se svi smiju kad govorim o tome kako mi fali iako je jučer otišao. Eto, H., sretno ti na ispitu (iako ga već pišeš), znaš da te tvoja seka voli najviše. I bez obzira gdje da budemo od jeseni, ja ću ti uvijek biti onaj najčvršći oslonac, iako sam manja od tebe za glavu i više, hh. ❤️

15.03.2015.

330

I dođe taj 15.3. Sjećaš li se Ti? "Venezia", terasa, prečica kojom smo prošli kad si me pratio... Tad nije bilo Nas. Ali sve je počelo. Ne znam da li da budem zahvalna zbog toga ili ipak...

10.03.2015.

325

Kad saznam da si u mom gradu, kad me sve presiječe... Tek tad shvatim da se nikad niko neće moći mjeriti s tobom. A ti ideš kod Nje. Da bar ne znam kakvo si mišljenje imao o Njoj prije, da bar. (kad si god obećam da neću pisati/pričati o Njemu, prekršim to obećanje, glupača)

24.02.2015.

311

Nisam dugo pisala. Možda je razlog to što nemam vremena ili to što mi se život u sekundi srušio. Izgubiš povjerenje dragih ljudi, izgubiš prijatelje, izgubiš volju za životom praktički... A ono što te drži na životu je ta neka nada. Nada u bolje sutra, nada da izlaz postoji. Prvo, napunila sam 19. Tog kobnog 10.2., odnosno u noći s 10. na 11. se pokvarilo sve što se dalo pokvariti. Odlučila sam napraviti "malo slavlje" s cimericama i Dž. u jednom kafiću prekoputa mog internata. I, pusti nas tako nadležna osoba vani... Do 23 h. Naravno, nama to nije bilo dovoljno. Dž. je otišla kući ranije i mi smo ostale do 23. Kao prave, "fine" cure, vratile smo se u internat na vrijeme. Ali... Uvijek postoji ono 'ali'. Odlučile smo (nas 7) opet izići vani u ponoć, dakle bježati vani. To nam nije bila najpametnija ideja, no izvlačile smo se više puta tako, tj. nisu nas nikad uhvatili i hajde, otići ćemo opet. Jedna po jedna smo se iskradale i u roku od minute bile smo u kafiću, sin vlasnika ostavio ga je otključanog za nas i dva svoja prijatelja. Kako mi društvo nije najbolje odgovaralo (dečki su bili malo dosadni i prosipali su šuplje priče), nisam se nikako mogla osjećati dobro... Uz to, imala sam jako loš predosjećaj prije samog izlaska, kao i tri moje cimerice, koje sam stalno pogledavala i za koje sam znala da im klecaju koljena od tog lošeg predosjećaja. Prisjetile smo se nekih prijašnjih slučajeva s tim predosjećajem, kako su jako loše završili. Po njih, ne po mene, jer do sad nisam upadala u veće probleme. Dakle, u tom kafiću smo bile oko pola sata, 45 minuta... Zatim je došao vlasnik i rekao kako bi trebao zatvoriti jer je radni dan, bla bla. Tako smo se mi vratile u svoje stanove/sobe i mislile da smo dobro prošle, pa niko nas nije skontao. Sutradan, profesor matematike, razrednik 3 mlađe cure koje su bile s nama pozvao me u kabinet informatike. Odnosno, rekao mi da zovem svoje cimerice i sačekam ispred kabineta. Provirila sam kroz staklo na vratima i vidjela Dž., Ir. i Il. U tom trenutku shvaćam: pozvane smo... Dž. Ir. Il. S. A. E. Ja. Uhvatili su nas. To je moglo značiti dvoje: ravnatelj će biti raspoložen i preći preko toga bez ikakvih sankcija za sedam veličanstvenih, hah. A drugo: mogle smo biti izbačene iz internata, a time vjerojatno i iz škole. Plač. Koliko god mi mrzile ovo mjesto. Kako zadnju godinu provesti negdje drugdje? Kako se odvojiti od ljudi s kojima doslovno dijelimo svako osjećanje? Presuda. U nevjerici gledam ravnatelja (još mi se u glavi vrti pitanje ko nas je 'cinkao', kome je bilo do toga, što se to sve zna...). Ravnatelj presuđuje: opomena pred isključenje. Roditelji nazvati. Nemamo apsolutno nikakve povlastice u internatu (a kako smo maturantice trebamo ih imati). Od svega toga, najgore mi je bilo nazvati roditelje, tj. tatu jer sam njemu rekla to sve. Slušam ga kako se dere, kako mi govori da sam razočarenje jer već treći put ove godine radim ovakav neki prekršaj, slušam kako mu glas drhti dok me poslije svakog 'naređenja' pita je li mi jasno to sve. Nema mobitela. Nema izlazaka. Nema ničega. Komunikacije s ljudima uopće. I rekao mi je nema roditelja, tačnije, da ću vidjeti kako je to imati najgore roditelje. Nije mi bilo do tih kazni, mobitel i tako to... Nego do tog što sam njima napravila. Jesu li zaslužili da više ne moraju zvati školu jer sam dobra nego zbog toga što pravim probleme? Jesu li zaslužili gubiti živce zbog mene? I onda taj moj glupi porok. Cigare. Mrzila sam to što sam uživala u tome, iako je sitnica, oni to mrze. I pokušavala sam prestati, milione puta. Ali nije išlo. Iznervirala bih se i uvjerila sebe i svoju psihu da je sve okej ako zapalim i da će me to 'smiriti'. 14 dana je prošlo od tad. Sve je poprilično okej, s mojima barem. Dž. ne priča sa mnom od tad, jer "nisam željela pričati s njom o svemu tome". A fali mi. Fali mi da se glupiramo ovako ponekad jer sam s njom mogla podijeliti sve, onako kao sa sestrama. Taj kafić izbjegavam u širokom luku. Izolirala sam se malo od svih. Jednostavno, koliko sam ja povrijedila ljude oko sebe tih dana, isto toliko su i oni mene povrijedili. Roditelji svojim riječima, prijatelji svaki dan time što se prave da su im neki drugi zauzeli moje mjesto (ili ne prave)... Cigare sam ostavila skroz. Čisto da ne moram roditeljima lagati više. Da mi bar u potpunosti oproste - roditelji i Dž. Jer, ja sebi neću još zadugo. To je naizgled glupost, ali u Ovom svijetu Ovdje....

07.01.2015.

263

Nalazim se na nekoj vrsti životne raskrsnice. Kad moram donijeti neke važne odluke, birati šta mi je važnije, birati od čega i koga odustati. Da mi je vratiti vrijeme malo unazad... Ne bih se prestala družiti s A., I. i svima njima, jer sad shvaćam koliko će mi faliti kad/ako odem u Tursku. Ne bih se počela družiti s nekim ljudima jer se bojim da će si uništiti život ako nastave ovim stopama, a više im nema povratka. Možda sam sebična jer to gledam na način da se neke 'njihove propasti' plašim jer će mi faliti. To nije lijepo ali tako se sad osjećam. Da sam bar neke ljude s kojima nisam ni toliko dobra u nekim trenucima odgovorila od recimo drogiranja. Alkohola. Da sam prijateljice odgovorila od petljanja s momcima s kojima definitivno nisu trebale završiti, a ja sam znala kakvi su. Da sam se više pozabavila školom u ove zadnje 4 godine. Da bar nisam sve pokvarila u ovom razredu. Da bar mogu roditelje učiniti ponosnima onako kako oni to zaslužuju. Od svih ovih stavki samo zadnja još ovisi o meni. Dakle, moram se debelo potruditi. A to traži i određenu žrtvu. I traži značajno puštanje nekih stvari da otplove negdje daleko. Spremna sam. "And I will keep her in my bed forever, lost among the feathers, tangled in the cotton sheet kisses that wash away her worries."

26.12.2014.

251

5 dana do potpuno nove godine. Ova zadnja je bila... Hm, malo je reći burna. Dio mene jedva čeka da prođe, drugi dio se još drži za pojedine dane ove 2014. i iznova ih proživljava suviše često. Znate za one glupe novogodišnje odluke? One kojih se držimo (ako ih uopće donesemo) eventualno 1.1. i 2.1. jer budemo preumorni da išta radimo... E te. Ja imam jednu ove godine i nadam se da neće biti kratkotrajna. To je da (barem) prestanem pisati o Njemu. Jer, misliti ne mogu prestati, ne još neko vrijeme. Ali, pisati, pričati o Njemu itekako mogu prestati, a to će dovesti do onog krajnjeg zaborava, valjda. Vrijeme je da se okrenem nekim drugim stvarima. Obećala sam samoj sebi da ću se posvetiti školi i pripremama za fakultet ovih par mjeseci koji su mi ostali. Sve će to doći na svoje. :)

21.12.2014.

246

Prošlo je 8 mjeseci i 2 dana od onog 'našeg' dana. I boliš me još, M. Imam osjećaj da ovo što sad osjećam neće nikad proći. Neka praznina. Boli me to što se ja ne mogu naviknuti da nas više nema i da nas neće nikad više i neće biti. Ponekad sebe uhvatim kako razmišljam o tome svemu kao da smo još skupa, da je ovo samo jedna od onih naših svađica poput one kad sam došla vani u majici s natpisom vezanim za Želju, a ti si fan Čelika pa smo se prepirali i sve zaboravili jednim zagrljajem... Ali nije, i nema pomirenja nakon ovoga. Fališ mi neizmjerno. Koliko god da mi bude teško jedva čekam da te vidim, čisto eto... Da se sjetim. (K'o da se ne sjećam dovoljno).

02.12.2014.

227

We strolled through fields all wet with rain and back along the lane again, there in the sunshine, in the sweet summertime... The way that young lovers do. (*missing comes in waves)

30.11.2014.

225

Nemam vremena da pišem. Onako dugo. Da izbacim ovo sve iz sebe. Ponekad se zapitam jesam zaslužila da me toliko toga zadesi u zadnjih par mjeseci. I sad mi preostaje nada da će sve izići na najbolje i da 'poslije kiše mora doći duga'. Još 23 dana do zimskih praznika i onda ću se lijepo odmoriti i dooobro razmisliti o svemu. Njega ne viđam. Zadnji put sam ga vidjela za Bajram i bolje mi je ovako. Kontam da sam ga zaboravila al' onda osjetim neki parfem koji me podsjeti na njegov, ili čujem neku pjesmu koju smo znali pjevati skupa ili me neko zovne onim nadimkom kojim me samo on zvao... Ali, držim se. Nekog drugog nemam u planu, niti se mogu zamisliti s nekim trenutno. Hvala Bogu pa uz sebe imam porodicu i prijatelje koji žive Tamo. I S. i Dž. na kojima sam zahvalna neizmjerno. Znamo se zakačiti oko sitnica ili biti bahate jedna prema drugoj ali shvatila sam da prava prijateljstva zaista postoje i da će mi, kad odem odavde, one najviše faliti. Ili možda i jedine faliti. Idem sad. 👋😊

14.11.2014.

209

Fali.

28.10.2014.

192

Već sam dugo, evo idu zime, kurve plaše, ja bih ljubav dat', hajde smiluj mi se, reci ime da te noćas mogu svojom zvat'. Tri mjeseca.

24.10.2014.

188

I onim danima kad sve krene nizbrdo, samo jedno mi fali.

22.10.2014.

186

Sve prolazi. Dođe 19. svakog mjeseca i mene presiječe nešto u želucu. U onom dijelu u kom se inače osjećaju leptirići, znate? Odlutam. Sjetim se sitnica. Odlutam. Sjetim se da je sve sad iza mene. Iza 'nas'. Odlutam. Shvatim da je on zaboravio. Odlutam. Shvatim da sam ja još na onom 28.7. kad je sve završilo. Odlutam...

23.09.2014.

157

"Vidiš, ja još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući. Došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo." - M.S.

17.09.2014.

151

Za nekih sat vremena je ponoć i time Njegov rođendan. 'Moj' M., sretan ti ovaj 19. Da ti se ostvare sve želje i željice, uvijek ćeš mi biti drag usprkos svemu što se desilo između nas. Znaš ko te voli najviše i ko će uvijek biti tu za tebe. Ili ne znaš, svejedno. Eh.

15.09.2014.

149

Neko se treći lažnoj sreći raduje.

06.09.2014.

140 - da još nije prestalo, da nikad neće prestati.

"Noćima nas muče ljudi za koje po danu glumimo da ih se i ne sjećamo."

28.08.2014.

131

Evo, ostalo je još 10 dana do mog povratka Tamo. Dakle, ljeto je praktički prošlo. Bilo je  tu svega i svačega. Smijeha, suza, izlazaka, novih ljudi, novih mjesta...
Iako me ovaj put odlazak raduje jer želim da se odmorim od svega što se desilo prije tačno mjesec dana pa se i sad javlja u frakcijama, nekako mi je teško ostaviti ovo sve. Teško mi je iza sebe ostaviti neke od najljepših dana u životu, teško mi je ostaviti ljude koje sam upoznala, teško mi je ostaviti, sad već mogu tako reći, sjećanje na Njega i na ono što smo imali.
A On... On je dobro. Ima neku curu za ozbiljno sad, ona mu je zabranila da se druži sa starom ekipom tako da ga ne viđam više, obrisao me s facebooka, ili je to ona uradila... Svejedno, nek' je sretan. Nekako, koliko god da kad ga vidim poželim uz sebe imati pištolj, kad razmislim o svemu samo želim da mu bude dobro i da ne doživim trenutak da čujem da mu se ne daj Bože nešto desilo ili da mu je neko učinio nešto loše.
Jedino što mi još uvijek ne ide u glavu i što se pitam bez prestanka od tog 28.7. je: je l' Njemu stvarno nije bilo stalo... Baš nimalo?
Proći će to sve.

It's not so much the missing that terrifies me, but the certainty that a day will come when I no longer feel anything for you at all.

19.08.2014.

122

Missing you comes in waves. Tonight I’m drowning.

12.08.2014.

115

Sometimes I wish I could hurt you the way you hurt me. But I know, if I had the chance to, I wouldn’t.

10.08.2014.

113

A onda padne noć, prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim: sitnice, ponos, inati neće mi dati da pratim trag, a znam - sve je ništa, slomiću kazaljke, vreme će stati, kosmos će čekati, da samo umem da te vratim.

04.08.2014.

No words can explain, the way I’m missing you.

Mislila sam da ću ja biti ta koja će sve zeznuti, M.
Ali, nisam... U neku ruku mi je i drago da si ti sve pokvario, a mogli smo bolje proći.
Puno bolje.
Mogli smo sad nastaviti normalno komunicirati iako nismo skupa, no sam si birao, ja te više ne mogu kako treba pogledati u oči, kamoli pričati s tobom.
Žao mi je jer nemamo priliku da se pozdravimo onako normalno, da jedno drugom kažemo sve što nismo rekli u ovih par mjeseci... Valjda ti je ona tad bila bolja, daj Bože da bude i u buduće. Ona il' neka druga, svejedno. Nek' si ti sretan. Znam da ovo nikad nećeš pročitati, al' eto.
Hoću samo da znaš da mi fališ, iako je to što si uradio nisko da niže ne može.
Hoću da znaš da mi fale one naše gluposti.
Hoću da te napomenem da narukvicu još nisam skinula.
I da me boli svaki put kad me neko pita za tebe.
I da imam sve naše slike još uvijek.
I da svaki put kad te vidim imam osjećaj da je onaj prvi put kad si došao po mene da idemo vani.
I da svaki put kad te vidim skontam da je možda vrijedilo, čuj možda.
Ne žalim ja, M. Ni iščekivanje, ni sate provedene u putu... Ni svađe s ljudima s kojima sam dugo bila dobra zbog tebe. Žalim samo što se nisi ponio onako kako sam očekivala od tebe, iako su drugi govorili suprotno.
Mrzim što mi govore da ću naći boljeg, kad ja to neću. Meni si ti bio dovoljan. I uvijek ćeš biti, eto... Samo da znaš.

Gotovo je, ti sad kad bi u Boliviju otišla ne mogu te zaboraviti.
Jeste...

01.08.2014.

What was it like to lose him? Asked Sorrow.

There was a long pause before I responded: It was like hearing every goodbye ever said to me—said all at once.

24.07.2014.

Sometimes, home has a heartbeat.

Uvijek si obećam da ću redovno pisati i evo me opet u situaciji da više od 20 dana nisam napisala nikakav post. Možda je to jer sam lijena, a možda jer vam nemam ništa posebno za ispričati...

Život mi se sveo na ljenčarenje, pripremam se za (radnu) posljednju školsku godinu u životu. I lijep je osjećaj, iako mislim da ću sljedeće godine u ovo vrijeme patiti jer opet idem... No, ko živ, ko mrtav.

U ponedjeljak idem u S., nije da sam tamo provela većinu raspusta, al' eto... Navikla sam se na ljude tamo, imam neko društvo, Njega...
Kad sam Ga već spomenula, sve je super. Valjda. Još uvijek smo na istom, zajedno, k'o fol pokušavamo ovo dovesti na neku ozbiljniju razinu. Jedan zajednički prijatelj mi je rekao kako je shvatio da je Njemu baš stalo do mene, da se ne ponaša inače tako i da ima osjećaj da to nije On nego neka bolja verzija Njega. Ali, mislim da je skontao da ja nisam sigurna u sve to... Sviđa mi se k'o niko do sad, ali strah me. Jako me strah. Ne znam samo kako da mu to kažem. Ne znam kad da prekinem ovo sve. Da pustim da traje dok može ili da sasiječem sve u korijenu? Da mu kažem da ostanemo prijatelji iako sumnjam da bi mi to mogli biti? Da se jednostavno izgubim iz njegovog života onako zapravo?
AAAAAAAAA

Eto... Osim toga... Pričala sam s ovogodišnjim maturantima, tj. sad već prošlogodišnjim (lol) moje škole i osim Turske, sad su mi u igri Katar i UAE što se tiče fakulteta. Iako bih, da je samo do mene ipak u Sarajevo na fakultet, al' eto, u ovoj životnoj odluci presudnu riječ će imati roditelji, a oni bi da idem vani. I ići ću. Za 295 dana ću tačno znati šta i kako, a do tad...

Smisao je gorak: čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja. - M.S.


02.07.2014.

Forever isn't for everyone.

Slušam Arctic Monkeyse. Ponekad pustim nešto od Beogradskog Sindikata između. Čudakinja.
I, da... Gledam nešto na netu i naletim na pojam Lichtenberg figures. Tbh, nikad čula, ispada da su to ožiljci koji ljudima ostanu od električnog udara. Prekul.

Nisam normalna ovih dana. Toliko toga me nekako muči, al' nikako riješiti sve.
meh.

27.06.2014.

but you’re buried too far beneath my skin and I can’t scratch you out

Neki dan sam razmišljala kako bih htjela da vidim kako On reagira kad je ljubomoran. Jer eto, od tog 19.4. kad smo skontali da ćemo početi nešto ozbiljno, oboje smo se pravili da nam je svejedno. Nismo ljubomorni, sve je ok, ovo ono... Međutim, stavio moj najbolji prijatelj neku sliku na fejs, i ovaj mene pita (kroz šalu naravno, taman smo se prije toga zezali nešto) ko je taj lik. I ja kažem prijatelj, da bi mu poslao neku poruku i zakačili su se njih dvojica... Bezveze. Al' kontam, tako je to kad je On ljubomoran. I onda mi opet klikne: pa On je ljubomoran. On se upravo zakačio zbog mene.
I onda... Kaže mi da misli da je meni svejedno.
Kaže mi da više prokontam sve to.
Kaže mi da je cijelu godinu čekao da ode u Švicarsku i da sad jedva čeka doći ovamo zbog mene.
Kaže da mu je stalo.
Kaže da vrijedim.

Znam da smo oboje u ovo ušli kao u neku šalu. I znam da je on toga svjestan, ali sad oboje znamo da nije baš tako. Ne znam za njega, al' meni se dešava ono vezanje o kom sam pričala prije. Ne želim to. Imam potrebu za tim. Sama se sebi odupirem.

I, osim toga... Na vagu stavljam Njega i A. (prijatelj). Valja dobro razmisliti o ovome.

24.06.2014.

Najgore godišnje doba je kad odeš.


                                                                                                         *

On je u Švicarskoj kod neke rodbine. I ne zna koliko će ostati, ali dugo. Već mi pomalo fali, al' hajde... Izdržat će se to sve već.

                                                                                                         *

Pričamo neki dan kako mi je sestra počela spominjati mlađeg brata svoje prijateljice, kako je fin ovo ono... I došli smo na temu kako nikad niko ne bi rekao da će dvije osobe poput nas završiti skupa. Sad im reci da si našla huligana koji će te voljeti više nego svi ostali. Gleda me i smije se. Ja šutim. Kontam... Je l' morao biti On? Je l' se sve moralo desiti baš u tom gradu, u ovo vrijeme? Hoće li ovo sve prestati u septembru? Hoće li se On ikad sjetiti toga što mi je rekao? Strah me vezati se za Njega, ali u isto vrijeme imam takvu potrebu za tim vezanjem.
 
                                                                                                        *

Jednu noć se vraćam kući s prijateljem i pita me što izgledam tako zabrinuto. Pokušavam izustiti ne znam i glas mi puca. Stišćem zube i ne plačem jer mi se ne da objašnjavati sve ispočetka, ne da mi se zamarati prijatelja. Natjerao me da mu kažem šta je. I ja ukratko govorim: Radi se o Njemu. Lik je super, al' ne da mi se vezati jer znam šta će biti. I nije tako jednostavno kako zvuči, izgleda puno gore u mojoj glavi. On kima glavom i govori: Ja Njega znam dugo, boljeg nisi mogla naći. Pravo je dobar. A za to tvoje... Ne vrijedi ti tako razmišljati, nemaš razloga, pusti nek' sve ide onako kako treba. Ne mogu ti ja puno tu pomoći, moraš popričati sama sa sobom.

                                                                                                        *

Kako pričati sam sa sobom?
Kako barem na tren zaboraviti na sve i prestati brojati dane koji su nam preostali?
I suck at life.

19.06.2014.

Najgora si... Ali, strašno sam te poželeo. I ovu noć, i onu pre.

Kući sam. On živi u S., tako da se nismo vidjeli ova zadnja dva dana čini mi se i moram priznati da sam nekako navikla da ga viđam. Ne ide mi u korist to što ide u Švicarsku u subotu mislim i ostat će par dana. Uglavnom... Lijepo nam je. Ne znam, al' meni je dovoljan on... Odem na kafu s nekim xy ljudima koje sam upoznala kratko prije nego što sam upoznala njega i onda dođe on jer smo se dogovorili za van i sve se okrene nekako.
U subotu smo se trebali samo nakratko vidjeti i taman kad me pratio do stana smo skontali da možemo ostati ispred gimnazije još neko vrijeme i ostali smo pošteno. Na neki čudan način smo toliko različiti al' imamo toliko zajedničkih tema i svega...
Ali... Uvijek postoji ono ali. Ja znam kako će ovo naše završiti. I znam da se on nada nečemu drukčijem. Realno, stvari stoje ovako: u septembru ja opet idem Tamo, u oktobru On ide na faks. I da preživimo tu godinu, ja ću vjerojatno na faks u Tursku za godinu i nešto sitno... Šta onda? K'o što On kaže: Falilo bi mi samo da mi budeš još dalje. A ja, ja ne znam. Ne znam isplati li se sve ovo... I ne znam da nastavim pa da vidim do kud ćemo dogurati ili da jednostavno kao i svaki put do sad zeznem stvar namjerno i da to bude to. Dobro, ne svaki put, al' skoro svaki put.
Znam da ništa ne znam, uglavnom.

16.06.2014.

Ti si oduvek spavala s mojim imenom na usnama...

"Poželio sam te, moram te malo gnjaviti." ❤️ Napokon višeeeee...

12.06.2014.

Još samo jedan dan. :)

08.06.2014.

“I love you as certain dark things are to be loved, in secret, between the shadow and the soul.” - p.n.

- 5

06.06.2014.

- 7

Razmišljam nešto... (Sad bi me Dž. pitala: "Jel' te boli kad razmišljaš?" haha) Koliko smo On i ja drukčiji. Previše. Počevši od vrste muzike koju slušamo do nekih interesa. Al' opet dugo me niko nije umio ovako 'pročitati' k'o on. Da zna što želim postići svakim svojim postupkom, kakve osjećaje izazvati kod Njega ili kod drugih... Zna da sam ljuta s obzirom na to kakav smajlić napišem ili zna da me nešto muči s obzirom na to koliki vremenski period šutim. I prvi je koji kad skonta da mu nešto želim reći to izvuče iz mene pa kako god... Čini mi se da mu je stalo. Možda fakat je. Pričali smo o tome. I rekao mi je da mu je do mene ali da konstantno ima osjećaj da je nemoguće da se on sviđa nekome poput mene, da je previše 'huligan'... Ja sam prešla na drugu temu jer neću virtualno pričati o takvim stvarima. A htjela sam mu reći da ne da mi se sviđa, nego ne znam kako bih to opisala, on je sve ono što sam čekala. I fali mi. Eto.

05.06.2014.

- 8

"Na kraju smo puta potpuno čisti, I potpuno sami. I beskrajno tupi, Jer strašno je hladna krv koja teče... I ostavlja trag." - EKV

03.06.2014.

- 10

Kontam koliko dugo nisam pisala. STVARNO pisala. Najčešće je to zato što sam na mobitelu i ne da mi se puno tipkati. A sad... Sad sam uhvatila kabinet hemije i biologije i nemam pametnijeg posla pa eto, da koju napišem. Nerviram se oko gluposti ovih dana, najčešće su to gluposti tipa... Jedan od 19 predmeta koliko ih imam u školi, ili činjenica da propuštam toliko bitnih događaja u životu bliskih osoba jer sam daleko. Ponekad me nervira i to što mi je svejedno kako izgledam, a ona ja od prije 3 godine (kad sam došla Tu) nikad nije ni sanjala da ću s 18 dolaziti u školu s 0 šminke, obučena u prvo što mi padne pod ruku i često nepočešljana. Jednostavno, ova satnica mi ne da izbora. Il' ću biti skroz nesređena il' se sređivat' a u školi fejlati. Izabrala sam prvo jer mi se puder sigurno neće računati u bodove na maturi koja je sljedeće godine i koje me strah toliko da mi se plače. Hah. Uglavnom, sve na šta mi se sveo život od zadnjih proljetnih praznika je brojanje dana (čak i sati i minuta) do 13.6. Eto, još okruglih 10 pa da se i ja malo opustim. Nadam se da ću kad odem kući imati više vremena za pisanje jer mi fali neki ispušni ventil, a vreću za boks ni osobu koju bih udarala (nažalost) nemam... Iako ima kandidata.

01.06.2014.

I didn't wanna fall in love, not at all. But at some point you smiled, and, holy shit, I blew it.

Palo je prvo 'volim te'. Al' s njegove strane. Ja se još ne usuđujem to reći. Nije da ne osjećam ništa, ali velike su to riječi. - 12

27.05.2014.

Treba mi jedno predoziranje tišinom i zagrljajima.

- 17

26.05.2014.

"Jedva te čekam."

- 18

24.05.2014.

"Kako bih htio da si večeras tu."

- 20

22.05.2014.

Možda niko nije umeo da te želi ovako kao ja noćas.

- 22

20.05.2014.

Onaj osjećaj kad ti fali sve. Baš sve.

- 24

15.05.2014.

“I miss you. I miss not touching each other. Not seeing each other, not breathing in each other. I want you. All the time. No one else.”

Blue is the Warmest Color (2013)

13.05.2014.

"Znam da mi nećeš vjerovati ali poželio sam te pravo..."

E da Ti znaš ono što ne znaš...

09.05.2014.

I could start fires with what I feel for you

Nisam otišla na kraju. Iskompliciralo se sve i idem tek sljedeći vikend. Kako god, samo da vidim sve ljude koji mi toliko fale... Mama, tata, društvo, On... Sutra subota, iako je ovo relativno velik grad, nemam pojma šta bih radila, sve je tako postalo dosadno. Na kraju ćemo S., Dž., dečki i ja završiti u L. (nekad prije sam spomenula taj kafić) i smarati konobara kojem smo se popeli na vrh glave. Ne znam, sad mogu napokon reći da se osjećam ispunjeno. Ne u potpunosti, ali sve polako sjeda na svoje mjesto... Još 35 dana do ljetnih praznika i eto, samo još to da dođe i sve će biti odlično. :)

07.05.2014.

Tako nekako.

"Neko emocije troši polagano, a neko svoje srce ispali razuzdano, kao pun šaržer, pa u jednoj kišovitoj aprilskoj noći odvoli za čitav život."

06.05.2014.

I'll be your savior from all the wars that are fought inside your world.

Ono kad imate osjećaj da vas je neko ošamario porukom... "Moji su saznali za ono šta se desilo." Šamar. "Skroz su se naljutili, možda se nećemo moći vidjeti za vikend." Šamar. "Molim te da ne nađeš nikog." Šamar. "Jer vjeruj stalno mislim na tebe." Šamar. "Taman kad nam je trebalo bit' najljepše." Žao mi ga je jer, koliko god da je budala i da je sam kriv za ovo u šta se uvalio, nije zaslužio nešto takvo. Ja u petak idem kući, nismo se vidjeli 15 dana, možda ni nećemo do 16.5. ili 13.6. I boli ta daljina, onako jako, najjače boli. Imam osjećaj da ću se raspasti na komadiće samo ako me neko pita za njega i za ovo sve... Ne znam, ne znam koliko sam jaka da ja budem ta koja će biti uz njega u ovom periodu i koja će mu pomoći da se ostavi svega što mu stvarno nije potrebno. Ali, vidjet ćemo...

30.04.2014.

Find you.

I'll run away with your foot steps, I'll build a city that dreams for two and if you lose yourself, I will find you, high on words, we almost used... 'Cause you make me move, yeah, you always make me go. ❤️

25.04.2014.

❤️

"Jesi mi ušla u glavu... I ne izlaziš."

24.04.2014.

.

"Uhvatio sam je za mišice, kao davljenik, tuđu, svejedno mi je, svoju, oduvijek, nisam znao šta je oduvijek, znao sam samo za taj čas, jedini važan, što je potirao vrijeme, i žaljenje, drhtavi prsti su se zaboli kao klinovi, niko mi je ne bi mogao oteti, osim mrtvu, držao sam je oštrim kandžama pribodenu za zemlju..." - M.S.

21.04.2014.

which makes you insane

Ne izlaziš mi iz glave.
Isplati se.
Čekat ću te.
Nemaš pojma koliko bih mogao ostati ovako.
Ne bih nikad otišao od tamo.
Molim te.
Šta ti meni radiš...

Idem za par sati. Dolazim za 25 dana i 52 minute.
Samo da sve bude u redu. Samo to.

20.04.2014.

Back.

I just want you. I want you so bad, all the time. I know I shouldn’t, I know I can’t, I know it’s wrong… but even when you’re pissing me off, when you’re reminding me of pain and despair and torture - it’s there, the wanting. I’m tired of fighting it. I fight so many things, all the time, every day. I don’t want to fight this. Not anymore.

Opet sam tu, moram priznati da mi je falio blogger ova tri mjeseca koliko nisam pisala, ako je iko primjetio. Uglavnom... Ne znam odakle da vam počnem pričati, toliko toga se dešava da ni sama sebi ne mogu objasniti neke stvari.
Bitno je da se situacija poboljšala. Barem meni. Što se tiče svega. Skoro svega, zapravo. Ima tu neka nova osoba u mom životu, sve ono što mi je falilo da se osjećam bolje... Ali polako samo. :)
Sutra opet Tamo. Eh.

09.01.2014.

Noć mi te duguje.

Počinjem mrziti noći. O ponoćima da ne govorim. E, živote.

08.01.2014.

Over the river going out of town...

Piše mi se al' ne znam kako da objasnim sve ovo što osjećam i što mi se mota po glavi. Am i ja smo na istom, dopisujemo se, bla bla... Ništa konkretno. Strahujem od toga da ništa neće ni biti. Ne znam kako bih podnijela da čujem da on eto ima neku. Al' nek je sretan. :)
Nekako mi je teško, kol'ko god to bilo glupo, kad god mi neko od njegovih prijatelja spomene da je na kafi s njim, da su negdje bili skupa, šta ja znam. K'o da je moj, a znam da nije. Aaaa. Zbunjenost.
Nedavno smo došli na temu prijašnjih veza, ispričala sam mu za M.-a. On meni za neku bivšu koja ga je uništila i zbog koje misli da će teško neku zavoljeti. I onda mi je rekao da je glupo da meni sve to priča, ali ne zna kome će drugom jer ga boli sve to iako je prošlo skoro dvije godine.
Friendzoned sam. Preživjet ću i nadati se boljem. Hah. 

Tamo
u nedjelju. Jedva čekam vidjeti par ljudi, ali znam da će mi u ponedjeljak pasti na pamet ista pitanja: Šta radim tu? Zašto sam morala ovo odabrati? i slična.
Šta je tu je.

04.01.2014.

Ja sam sebe kaznim.

Trebala sam ići danas i naći se s Am., ali sestri se ne da voziti me. I nekako imam osjećaj da je to bolje. Ne znam kako bih reagirala da ga opet vidim još s obzirom na to da sam mu rekla da je sve bilo samo greška. Držat će me ovo još dugo, trpim i eto. :)

02.01.2014.

You're crazy and I'm out of my mind.

Eh...
Prije par mjeseci sam se dogovorila s društvom da ćemo opet slaviti tu Novu zajedno, jer smo već navikli jedni na druge i bla bla. Ali, nikako se nismo mogli usaglasiti oko mjesta, većina je htjela da odemo u neki stan il' nešto pa da se oni napiju i šta već ide uz to, a meni se stvarno nije dalo tako. I, odlučila sam otići u susjedni grad kod prijateljice iz razreda, koja inače živi Tamo ali je iz tog grada rodom. Prije Nove smo izlazile na kafe i ja sam nekako upoznala većinu osoba koje su trebale slaviti Novu s nama. Uglavnom, spremile smo se i izišle već oko 8, upoznala sam i ostatak ljudi s kojima smo trebale provesti i tu noć. Desilo se nešto što nikad nisam očekivala, nije mi padalo na pamet da bi se moglo nešto takvo razviti iz čiste zezancije. Skontala sam se s jednim likom, od sada pa nadalje će on biti Am. Bilo je predobro, trebao mi je neko samo da jednom skinem misli s M.-a. Problem je što taj Am živi ovdje a ja ću 12.1. već ići Tamo i ne znam kako bi mi funkcionirali i ne znam je l' se njemu uopće da imati išta sa mnom. Ja prerijetko dolazim, udaljeni smo 128 km i sumnjam da bi to sve funkcioniralo. Ne znam šta da kažem. Ne znam zašto on, nije ništa posebno niti puno drukčiji od većine dečki ali ima ono neeeeeeeeštooooo... I uništava me i sama pomisao na njega. Imam neku potrebu za njim. Bolesno je sve ovo. Znam da samo jedva čekam petak jer bih opet trebala ići vani s njim.

Love your curves and all your edges, all your perfect imperfections. 

01.01.2014.

A ja ostaaaa...

Boze, daj mi da se opametim ove godine. Hitno je. :(

25.12.2013.

Obeli mećavo, srca nek' se skamene.

Gotovo kraj godine. Umjesto da odem spavati jer sutra moram ranije ustati, ja razmišljam. O svemu i svačemu. O protekloj godini. Vrti mi se milion slika. Ljeto. Svađe. Pomirenja. Sklapanje prijateljstava koja će ostati do groba (nadam se). Sati i sati provedeni na našim mjestima. Kino. Igranje skrivača u školi. Problemi s profesorima. Neprospavane noći zbog glupih filmova ili priča. Dosađivanje konobarima u svakom kafiću u gradu. Trener. Bazen. Mr. Perfect. Izlasci. Najtopliji zagrljaji. Plakanje kad su neke osobe odlazile. Trčanje po kiši. Vožnje tramvajem iz dosade. Bježanje od kontrole u istim.
I još milioni sitnica.
Falit će mi to sve.

Inače, kod mene se ništa ne dešava. Dečko kojeg sam spominjala prije, onaj koji mi se počinjao sviđati me zvao vani. I trebali smo ići u ponedjeljak. Ali, dva sata prije sam otkazala. Jer nisam spremna na nešto takvo. Jednostavno, ne da mi se izići s njim preko volje, lakše je nikako ne izlaziti.

21.12.2013.

I wish you weren't the best, the best I ever had...

Došla sam kući. Bilo je ovo naporno polugodište, sljedeće će biti gore, ali preživjet ćemo. Moramo. :)
Uglavnom, još nisam svjesna da ću kući biti 24 dana i da se napokon mogu odmoriti od svega. Iako sumnjam da ću se odmoriti jer sam se već počela živcirati oko nekih stvarčica tu. Yay.

Zadnjih mjesec dana pokušavam natjerati rodicu i prijatelja da se pomire, jer... Hm, nije mi toliko do toga da oni budu zajedno sad šta ja znam, nemam ništa s tim... Ali konstantno sam ja taj poštar romantičnih i srcedrapajućih poruka ili izjava tipa: Volim ga više od bilo čega, ali ću ga blokirati. Kontam, što mi se to ne da? Lijepo je, valjda... Slatko. No, meni se ne sviđa jer ja to nisam nikad osjećala. Ili neću da dolazim u dodir s takvim stvarima da slučajno ne bih osjetila nešto. Nekako, uz sav taj imidž osobe koja nema osjećaje, k'o da sam stvarno postala takva. Iskreno, nekad sam i ja bila zaljubljena. Možda ne u pravo vrijeme ili u pravu osobu (to definitivno ne) ali jesam. Tek neki dan sam to priznala sebi i svojoj S. Evo, sad priznajem i vama. Jer mi se ne da nikome više ispričati ponovo (A., znam da ti ovo čitaš pa eto.. haha)... Here's the story.

03.09.2011. sam otišla Tamo. Upoznala sam dosta ljudi, ali zapamtila sam samo imena cura s kojima sam živjela. Prvi dan škole je bio užasan, nisam bila svjesna šta se dešava oko mene, svi su se na neki magičan način znali, samo sam ja bila autsajder. Svi stariji dečki su poletjeli za par cura iz mog razreda, a mene niko nije primijetio. Počela sam se družiti sa dva dečka koji su tad bili treći razred, a završila sam u nekoj shemi s njihovim prijateljem iz razreda. Ali, to nije bilo ništa ozbiljno. Meni je dosadilo, on je patio, bla bla. Čudna stvar u našoj školi je što sve bivše cure nekih dečki polažu veto na njih. Znači, ako se slučajno približiš njenom dečku - ti si na meti nje i svih prijateljica. Strašno. Tako sam ja uvijek upadala u konflikte s tom ekipicom bivših što zbog sebe, što zbog prijateljica kojima su isto tako govorile da se maknu od njihovih nepreboljenih ljubavi. Pred kraj školske godine prvog razreda se sve smirilo, nije više bilo tih svađa, valjda su svi shvatili da je cijelo to pravilo veta nepotrebno i glupo. No, meni je jedan dan jedan od tih prijatelja iz trećeg rekao kako njegova najbolja prijateljica misli da ja imam nešto s njenim bivšim - M. A nisam imala. Tj. znali smo se dopisivati, čisto bezveze, nekako bi uvijek završili sami na hodniku pod odmorima, pa smo se zezali s tim, kako je jedna strana škole njegova, a jedna moja i da očito niko drugi ne postoji... Znala sam da s nama nikad ne može biti ništa, jer: 1. on je završavao školu; 2. druge je nacionalnosti, a ta nacija se maaaalo više drži tradicije tako da znam da bi morali skrivati tu vezu da njemu ili meni ne ispadne neki problem zbog toga 3. ta njegova bivša je bila luda, kunem vam se. Uglavnom, kako se približavao njegov odlazak iz škole, postajali smo sve bolji i bolji. Ne znam kako, ali počeli smo jedno drugom govoriti stvari koje gotovo niko nije znao, počeli smo se dopisivati stalno i ne znam, kad sam ga vidjela kako izlazi iz škole 18.5.2012. osjetila sam nešto tipa leptirići u stomaku i bila sam šokirana. Kad smo se tad zagrlili, rekao mi je nešto tipa: Nećeš me se još riješiti. Te riječi su me držale još dugo poslije toga. Ne znam zašto on, i ne znam zašto tek tad... Ali, počeli smo izlaziti i bla bla... Dogovor je bio da nećemo biti u vezi, jer je to preozbiljno. Njemu je tako odgovaralo, i meni manje-više. Iskreno, očekivala sam da će on početi težiti tome da budemo u vezi i da sve to pređe na ozbiljniju razinu, ali došlo je ljeto i prekinuli smo kontakt. Izišli smo još jednom prošle godine, ali tad smo završili baš zauvijek. Kasnije smo ostali na ponekoj poruci, za praznike ili kad se slučajno sretnemo u gradu pa mi napiše poruku čisto da vidi gdje sam to išla... I sad je otprilike tako. On je na faksu, ja još trunem u onoj školi, vidimo se svako toliko i u 5 minuta možemo jedno drugom ispričati o nekim novostima u našim životima, a prije kad bi izišli nam sati nisu bili dovoljni da ispričamo jedno drugom sve ono što nam se desi u par dana koliko se ne vidimo.
U neku ruku mi je drago da je sve ovako bilo, da to nije prešlo u nešto ozbiljno, pa da nisam završila (toliko) razočarana. A bude mi žao jer je sve to prošlo kad mi njegov brat u šali dobaci da sam rođena da se udam za nekog iz njihove obitelji (jer zna za nas) ili kad me svi redom zezaju od koga sam pokupila neke izraze na njihovom jeziku... I kad ga sretnem i on se onako nasmije jer zna da je uvijek bio i da će uvijek biti jači od mene što se tiče tog, i da mi do znanja da njemu zapravo nije stalo. Eto, jebemu.
Uglavnom, ne osjećam ništa prema njemu, od toga svega je prošla godina i pol. Od tad nisam imala ništa što bih nazvala vezom. Valjda još nisam spremna.

Idem.
Fml.

19.12.2013.

Tell the world I'm coming home.

Neopisiva sreca. Sutra kuci nakon mjesec i 19 dana. Life's great. :D

14.12.2013.

I can offer you a warm embrace.

Boze... Volim ove ljude. Zadnji vikend tu, trenutno smo u L.-u, nas kultni kafic. Uzivanje na maksimumu. Ne bih ih mijenjala ni za sta, napokon ljudi na koje se mogu osloniti i u kojima imam bezgranicnu podrsku. Fali jos A. - moja prijateljica, osoba s kojom se mislim nikad nisam posvadjala i koja je nekako uvijek tu, ne znam ni sama kako. Volim te, A. :P I fali Ah. - prijatelj s kojim sam posvadjana zbog gluposti, ali rijesit cemo to vec sutra. Znam ga. :) Uglavnom, kuci cu za 6 dana i vidjet cu i drustvo tamo, pozeljela sam ih gro. Ali, iako to nisam nikad ocekivala, ovo drustvo tu je na dobrom putu da mi postane kao i oni. Hocu samo da znaju da sam uvijek tu za njih. <3 Idem sad. Morala sam ovo podijeliti s vama, necu njima reci da se ne umisle. :P

28.11.2013.

To make you feel my love...

Volim hladnocu jer me tjera da osjecam.

13.10.2013.

Dance, little liar.

Lutko, ja sam rešen da večno s tobom plešem... Ti si cilj mog lutanja i predmet pobude, razlog mog drhtanja, boja moje požude.
Željno iščekujem dan kad ću nešto ovakvo poslušati i automatski se sjetiti nekoga. Neke osobe. Preciznije, željno iščekujem dan kad ću se i ja zaljubiti, pa da svi proslavimo. Koliko god puta s nekim dođem na tu temu veza i vezica (znate ono - prijateljstva s povlasticama ili on-off veze) ja budem jedina koja još nije doživjela ništa touchy-feely, jedina koja nije nikad nikome pustila da joj uđe u život na takav način da kasnije pati kad ga nema. I žao mi je. Ali, ne znam šta bih. Kad mi se ukaže neka iole ozbiljna prilika bježim od nje k'o đavo od krsta jer:
a) uvjerena sam da ću biti povrijeđena
b) uvjerena sam da ću ako ne budem ja ta povrijeđena osoba povrijediti tu drugu osobu kao što sam do sad koji put uradila
c) veze me guše
d) sam u PMS-u i svemu i svima nalazim mane na koje inače ne bih obraćala pažnju (kako ću biti s njim ako on ima trening svaki dan, nećemo imati dovoljno vremena ili kako ću biti s njim, stalno je u mojoj blizini, to će biti previše)
I tako u nedogled s razlozima...
Onda kontam da sam budala. Zašto ne bih jednostavno prvom ko se ponudi pustila da sruši taj nevidljivi zid koji sam izgradila? Nemam neki razlog. Ali, gledajući cure (i neke dečke) ovih zadnjih godina kako su se zalijetali u te veze i vezice, pa patili tri mjeseca nakon jednomjesečne veze (a da ne govorim o onim dužim vezama), skontam da je možda ovako bolje. Jedino čega mi je žao je to što neću imati onu tipičnu mladalačku ljubav kao iz filmova. Svijeće, doček na aerodromima/autobusnim ili željezničkim kolodvorima kad jedno otputuje, brojanje dana do sljedećeg viđenja, pisanje poruka do jutra, glupiranje tijekom izlazaka, odlasci u kino, pozivi u sitne noćne sate, ljubljenje na kiši... Za 120 dana ću imati 18 i eto, želja prije osamnaestog mi je da nađem nekog i prođem sve ovo s tom osobom. Može me kasnije ostaviti, neće biti problema.
Glupa sam, uglavnom.

Inače, prehladila sam se malo. Mama kaže da je to zato što se ne oblačim toplo kad sam Tamo. Ja mislim da je zato što sam izlazila mokre kose, ali ne smijem joj reći jer će me ubiti.
U zadnja 24 sata sam pročitala jednu knjigu i sad ću uraditi prezentaciju iz geografije jer se želim riješiti tih stvari vezanih za školu što prije, da mogu odmarati još malo.

Au revoir, ljudi. :)

11.10.2013.

... when there's dirt beneath the dirt.

I evo me kući poslije mjesec i deset dana. Čini se k'o pet godina. Falilo mi je sve, malo sam u šoku nekako, haha. :$
Sad kad zbrojim sve šta mi se izdešavalo u ovih mjesec i kusur dana, shvatim da sam možda preburno reagirala u nekim situacijama, al' na greškama se uči.
Sutra nemam ništa posebno u planu, vrijeme je za quality time with family, ipak imamo puno toga za nadoknadit. Ostale dane ću negdje s društvom, u srijedu sam opet Tamo. Nego, nije mi se ništa sad baš vrijedno spomena desilo tako da ću vas samo bezveze smarati još par minuta. Just because I can, lalala.

I tako... Pričamo neki dan moja cimerica E. i ja i kaže ona meni: Ja patim jer ne mogu patiti ni za kim.
Ja onako kontam šta je htjela reći (bila sam zauzeta igranjem Snake-a) i shvatim da je ona jedna od rijetkih osoba koja nikad nije ni prema kome osjećala nešto posebno. Barem nam nije nikad govorila o tome. I divim joj se. Ja sad ne osjećam, ali osjećala sam i valjda je to rezultat svega. Ili mi je mozak malo sje*an pa eto možda sam sve samo umislila.

Ne znam o čemu da pišem. Onda lupam ove gluposti. Ali, kad bih Tamo imala priliku pisati svaki dan, dam se kladiti da bi vam ovo bilo zanimljivije. :(
Odoh sad. Slušam Arctic Monkeyse jer me prijatelj zarazio. :D

Bye, bye. :)

01.09.2013.

Ti si samo, samo luuuuuuuda.

Bila sam vani s ovom rajom, falit će mi užasno svi. :/ Doživjela sam jedan blagi šok, al' okej sam ja skroz. hahaha :( Idem za 10ak sati. Fml.

30.08.2013.

Billy's leaving.

Dan nije bio onakav kakav sam očekivala da će biti, al' nema veze. Ipak idem u nedjelju, sutra sam mami obećala da ću provesti dan s njom. Nadam se da i to neko ili nešto neće zeznuti. A. je ljut na mene, ne shvaća da razlog zbog kog se ljuti uopće nije ok. Proći će ga valjda.
Svađala sam se s bratom. Žestoko. Ne da mi se trpiti neke njegove ispade više.
I, uz sve to... Chelsea je izgubio. Neću pričati o tome kako je utakmica bila sve samo ne fer, neću da vam dosađujem.

Blue is the colour, football is the game, we're all together and winning is our aim. So cheer us on through the sun and rain, 'cause Chelsea, Chelsea is our name!

30.08.2013.

Ipak lijepo je bilo te godine, kiše su stale zbog nje...

U nekom Bijelo dugme raspoloženju sam. Halalite. :)
Približava se ta subota. Za sutra, tj. već danas jer je prošla ponoć sam kontala otići negdje s društvom, ne znamo hoćemo navečer vani uopće jer je bezveze da protraćimo i to malo vremena što imamo u nekoj diskoteci u kojoj nećemo moći ni progovoriti.
A u subotu... Odoh. Teško mi je, kao što sam već rekla u otprilike zadnjih 5026 postova, ali u neku ruku osjećam olakšanje što ću otići malo odmoriti glavu od misli vezanih za ovo sve ovdje.

Premještat će nas u internatu, možda neću biti sa svojim curama. Nadam se da ću barem biti s nekim normalnim, ako već ne mogu s njima. Mrzim navikavanje na nove ljude s kojima dijelim spavaonu, to je tako neprirodno i stresirajuće.

Uglavnom, eto, da se javim. Odoh sad, poslijeponoćno druženje sa sestrom. Inače, nju volim baš, baš. Jedna od rijetkih osoba u kojoj uvijek imam oslonac i podršku za sve što uradim. Iako smo se znale zakačiti pošteno ovo ljeto, volim te, jedina. :) Izvini i hvala.

29.08.2013.

Kasno je sad, kasno za sve... Nemam volje, a nemam ni snage da te mijenjam. :)

28.08.2013.

I'm finding every reason to be gone.

Saznala sam da idem u subotu a ne u nedjelju, i, vjerujte mi taj dan znači. Kontam kako ću se okrenuti i otići, ostaviti mamu ovdje, sestru, sve prijatelje. Ne znam. Uvijek me ovi odlasci dotuku. Jednostavno, htjela bih jednom znati gdje pripadam i ostati tu zauvijek sa kratkim odlascima na neki odmor, ovako uvijek živim na nekim relacijama niđe veze.

Sjetim se kad sam prvi put otišla Tamo, na početku srednje. Knedla u grlu od trenutka kad sam ustala do trenutka kad sam kročila u internat i sjela na krevet koji je skoro propao. Onda ono upoznavanje novih ljudi a žaljenje za ljudima koje sam ostavila Ovdje. I svaki put isti osjećaj. Ne mogu vam to opisati, k'o da se dio mene trga samo zato što ostavim ljude ovdje. Znam ja da je ono Tamo bolje mjesto, zbog mog školovanja i svega. Ali, kuća je kuća.
Toliko puta mi je došlo da se ispišem iz škole i vratim Ovdje, ali uvijek bi me nešto zaustavilo. Na počeku su to bili roditelji koji su mi govorili da istrajem, da izdržim dokle mogu. A kasnije... Kasnije su to bile osobe koje su mi prirasle srcu. Skoro su mi jednako dragi kao prijatelji s kojima sam odrasla. Jer, kad si s nekim osobama 24 sata dnevno svaki dan do onog vikenda kad ideš kući... To nije malo. I previše je. Znamo kako dišemo, čitamo si misli ponekad. Zato se znamo i svjetski posvađati i ne pričati po par dana. Al' postali smo kao porodica. Jer Tamo, osim jedni druge nemamo nikog više.
Nekad se ljudi pitaju kako ja mogu izdržati kad se posvađam s nekim pa da se ne pomirimo odmah, i ja nešto kontam... Ako sam od mame i tate mogla otići s 15 godina, i odlaziti kući relativno rijetko, tj. ako sam mogla bez njih biti dosta vremena, mogu i bez nekih ljudi koji mi vjerovatno nisu toliko potrebni jer se svađamo. I, kad život gledam na takav način puno mi je lakše. Iako sam možda odvratnija prema ljudima (naravno, onima koji to zaslužuju), sve je jednostavnije, shvatiš da zapravo koga nema - bez njega se može.
Brbljam već. Neću više. :$

(ovo mi je jedna prijateljica poslala tačno u trenutku kad sam kretala Tamo prvi put)

Kad ti se javi ptica,
kad potoci zažubore,
kad ti se sviralica
iz vrbove javi kore,
pođi kući!

Kad ti zlato žita sleti
u san plavi preko neba,
kada te se trešnja sjeti,
nostalgijom kad te vreba,
pođi kući!

Kad te svake noći ljulja
tvog djetinjstva klackalica,
kad te prva ljubičica
sjećanjima zagolica,
pođi kući!

Pođi kući! Pođi kući!
Da oživiš lica draga,
da izbrišeš paučinu
s napuštenog kućnog praga.

Muhidin Šarić - Pođi kući


I ne znam, to je bila pjesmica koju smo u školi uvijek morali recitirati, ostane ti u sjećanju. Pogotovo kad je pročitaš u ovakvim situacijama
. Opet mi se plače. Da mi je još samo koji dan i još samo par osoba koje sad nisu tu.

Ali vratit ću se ja. Uskoro.

28.08.2013.

Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem.

Mislila sam da ovo neću reći ali fali mi Tamo. Trebam se maknuti od svega ovdje kako bih razmislila o nekim stvarima. I danas kontam šta mi je sve ovo trebaloooooooooooo.
Mrzim neke svoje postupke kretenske, Bože.

Nekad se pitam da li bi meni stvarno trebala neka cigla u glavu prije nego se opametim ili će doći vrijeme kad ću sama shvatiti da se ne trebam ovako ponašati.

Kad bih barem mogla od više osoba sastaviti jednu koja će uvijek biti tu pored mene. That'd be cool. Al' ne može. Ne mogu ni ja više ovako. Moram naći neku zanimaciju u roku od odmah.

I, onaj...
Ništa.

27.08.2013.

Thank you for all you've done.

I tako. Ovo ljeto se baš primaklo kraju. Gledam slike, kontam kako je sve brzo prošlo... Kontam kako izdržati do sljedećeg ljeta ili barem sljedećeg raspusta... Al', svejedno. Bilo je lijepo, valjda je zato tako brzo proletjelo. Ovdje sam večeras da se zahvalim. Svima. Pa ću početi.

Hvala mami i tati koji su me financirali ovo ljeto, koji su bili uz mene uz par padova koje sam doživjela hah.
Hvala sekama koje su mi bezuslovna podrška u svemu, posebno najstarijoj koja me je savjetovala i zbog koje, vjerovatno, nisam uradila nikakvu glupost.
Hvala mom mlađem bratu koji mi je pravio društvo u vožnji, igranju fife, zezanju naroda, do sehura i tako dalje i tako bliže.
Hvala mojim najboljim prijateljima E., A. i I. koji su uvijek ostali tu za mene, i u dobru i u zlu iako su samo hrpica podivljalih tinejdžera, i iako sam se većinom ja brinula za njih jer nisu znali za sebe.
Hvala mojoj prijateljici I. koja je bila jedna od rijetkih kojoj sam se žalila na neke stvari i zbog koje sam ostajala budna duže nego što sam planirala.
Hvala mojoj rodici A. koja me zasmijavala kad mi je to bilo baš potrebno.
Hvala ekipici s početka ljeta koja je imala najgluplje al' najsmješnije fore ikad.
Hvala Mr. Perfectu jer mi je pokazao kakvog dečka želim imati jednom, šteta pa on ne zna da mislim da je on taj savršeni.
I eto, hvala svima koji su ovo ljeto učinili najboljim do sad. Osjećam se k'o na dodjeli Oscara. Al' morala sam ovo ovako napisati, nisam znala kako drukčije, haha.

Htjela bih samo poručiti E., A. i I. (i ostatku ljudi koji spadaju s njima u tu neku grupicu) da sam ja uvijek tu za njih, bez obzira šta ljudi mislili ili pričali o njima. My bitchachos.

I kad krv u glavu mi udari, mene to ne prevari jer nisi ti loša, znam, ti si samo... Samo luda. :)

24.08.2013.

He can't escape the truth.

Imam osjećaj da sam pesimistična samo zato što se bojim da ću se razočarati, a ne bih htjela biti. Tako lakše podnosim sve iako mi brzo dosadi. Dosadi mi gledati ljude kako se nadaju onom najboljem, a znaju da se to neće ostvariti. Ljubomorna sam. Poželim da i ja mogu tako. Uvijek misliti pozitivno. Ali, ne ide. Neprestano sam u nekom grču. Prvi na listi prioriteta mi je da sebi negdje nabavim naočale s rozim staklima, možda pomognu.

Nešto što me ovih dana neopisivo nervira je to što svi odjednom izigravaju osobe kompetentne da kritikuju sve i svakoga, a sebe niti ne pogledaju. Ne mogu to više ni gledati ni slušati zato se polako rješavam svih osoba koje su višak.

22.08.2013.

Hey there, Delilah.

Odnos između prethodno spomenutog najboljeg prijatelja A. se skroz promijenio. On očekuje da će od nas nešto biti ili šta ja znam, nešto tako. A ja? Ja ne bih ništa. Ne mogu biti u vezi s osobom koja me zna tako dobro. Cijelo vrijeme se osjećam k'o gola, ako me razumijete, haha. Osim toga, ne događa mi se ništa posebno. Imam još par dana da iskoristim dok ne odem. Saznala sam da bih trebala dobiti 6-7 novih profesora. Blago meni. Možda ću čak početi učiti ove godine (to mi je inače novoškolskogodišnja odluka). Odoh sad, odmaram od odmaranja.

20.08.2013.

Angie, where will it lead us from here?

Zbunjena sam, skroz. Imam osjećaj da sam se u zadnjih par mjeseci toliko promijenila i prestala mariti za neke stvari koje su mi nekad bile bitnije i od mene same. Nema više plakanja zbog toga što je nekome drugom loše (izuzev uže porodice), nema više trčanja da pomognem drugima a ni samoj sebi ne mogu pomoći kako je Bog rekao. Nema više petljanja tamo gdje mi nije mjesto, nema zauzimanja za ljude kad nema prijeke potrebe za tim. Nema mnogo toga. Nema mnogo ljudi više u mom životu. Ovi koji su ostali valjda nisu dobri sa mnom samo zato što će im nekad trebati neka usluga.
I like it this way.

17.08.2013.

I'll be there for you.

Evo, Eden moja, da ja budem prva (nadam se da hoću, barem). Želim ti sve najljepše, da mi ostaneš takva kakva jesi, da budeš nasmijana, sretna, da (možda) počneš nešto osjećati jer - vrijeme je, stariš. :P Znaš da neko Ovdje misli na tebe. Uvijek. :) Ljubim te do neba. <3

15.08.2013.

Una palabra.

Kako ovaj film Man On Fire može uvijek djelovati na mene, joj. Plačem. I smijem se. Razmišljam o tome koliko je uopće sve ovo vrijedno živciranja. Eh.

Una mirada no dice nada y al mismo tiempo lo dice todo, como la lluvia sobre tu cara o el viejo mapa de algun tesoro...


15.08.2013.

Between the lines.

Još 16 dana sam tu. Ljeto me prošlo u treptaju oka, nisam ni slutila da će se sve ovako odigrati. Nadam se da će sljedeće biti bolje. Falit će mi ovo sve ovdje. Znam da ću već prvi dan Tamo na krevetu pisati koliko mi je dana ostalo do povratka kući. Ljudi misle da pretjerujem, ali meni je stvarno više dosta svega tamo. Lažnih prijatelja, profesora koji me ubijaju svojim pričama, osoba koje očekuju od mene mnogo više nego ja zaista mogu učiniti, činjenice da nema mame i tate, činjenice da nema mog društva koje se zna smijati glupostima i po 3 sata i nikog nije briga jesi neki klošar, predsjednikov sin, drolja, štreber... Ima simpatičnih ljudi i Tamo, ali rijetko. Svi gledaju samo izgled, gledaju koliko se držiš vjere i ako slučajno kažeš nešto što se protivi pravilima određenih osoba - bolje da te nema. Ali s vremenom naučiš igrati tu njihovu igru. U nekim slučajevima, ljudi je nauče igrati bolje od onih koji su je započeli. I dolazi do svakakvih pojava. Uglavnom, čitam nešto na netu... Bezveze. I naletim na neke kao dobre i loše strane toga da ideš u privatnu školu. Evo iz prve ruke: to nije ni približno onome što vam padne na pamet kad čujete te riječi privatna škola. Uniforme, neke kul stvari koje radite svi kao zajednica, gluposti kojih ćete se sjećati (nije da ih nema, ali...). Puno je gore. Pogotovo ako u tu školu ide mali broj učenika.
Svi (kao) sve znaju.
Svi sebi daju za pravo da donose sud o drugim ljudima.
Profesori i osobe koje su inače nebitne vam se nerijetko miješaju u privatni život.
Nemoguće je imati vezu s osobom iz škole jer a) neko će vam to pokušati uništiti; b) ako ste u imalo dobrim prijateljskim odnosima, ne vrijedi vam to sve kvariti jer kasnije, vjerujte mi na riječ, barem par mjeseci nećete pričati.

I tako u nedogled. Osvrnem se na ovu moju listicu (kraća lista hah) i skontam da je zapravo cijeli ovaj svijet jedna privatna škola. Barem iz moje perspektive. Svi (kao sve znaju). Svi sebi daju za pravo da donose sud o drugim ljudima. Ljudi se trude da jedni drugima unište veze (nemam ni ja nikog, pa nećeš ni ti imati, ha ja). Užas.

Još nešto. Posvađala sam se s dvije osobe s kojima sam bila baš dobra. Prijateljice. Žive vani, jedva smo čekale ljeto da sve budemo tu. Here's the story (nemam kome pričati, moram ovdje)... J. i ja smo se upoznale prije neke 3 godine, iako smo u rodu nismo se znale prije. H. je druga cura, ona i J. su se upoznale godinu poslije toga, postale su bff, soulmates, sisters 4 life i šta ja znam šta sve ne. Hajde, upoznam i ja tu H. kasnije. Činila mi se okej. I je okej zapravo. Obje su super. Ali, ja jednostavno ne pripadam tom njihovom svijetu u kom se sve vrti oko momaka, izlazaka, shoppinga, tračanja... Fine su cure, da se razumijemo. Ali, pričati jedno o jednoj osobi kad ona nije prisutna i potpuno promijeniti ploču kad je ona tu se meni čini... Hm, u najmanju ruku licemjerno. I kako onda da znam da o meni tako ne pričaju kad ja nisam s njima? Nismo mi iz istog svijeta. Ja sam odrasla tu, one su dijasporke. Ne bih željela da se iko uvrijedi, ali, drugi su to svjetovi. Vjerujte mi. Prošla sam kroz svašta, pogotovo dok sam bila mlađa, odrastala sam u onom poslijeratnom periodu. I dok su one imale svoje barbike, mini laptope, dok su išle u trosatne kupovine s roditeljima, ja sam se igrala s igračkama koje smo brat i ja znali naći kopajući nešto po zemlji, vjerovatno igračkama djece koja su tu odrastala prije rata, ili sam se igrala igračkama koje bi mi neko možda poslao iz Njemačke, eto da i ja znam da imam familiju tamo. Jedino što su njih njihovi naučili jeste: Nemoj se, 'ćeri udati za četnika il' ustašu, znaš šta će narod reći. Nije to način. Ili im objasnite zašto im to branite, ili nemojte braniti jer će narod pričati. I cijelo njihovo djetinjstvo se zasniva na tim bezveze osnovanim idealima usađenim od strane njihovih roditelja koji su se dočepali inostranstva i zaboravili na neke druge vrijednosti. I sad one nastavljaju tako. Još su, zapravo, one i svijetli primjeri tih dijasporaca, ima ih gorih po 1000 puta. Ali, o tome neki drugi put.
Žao mi je što nekog svog moram nazvati dijasporcem ili dijasporkom, ali kako drukčije? Ne mogu ih zvati rasute osobe (što i je značenje te riječi zapravo)... Zvuči k'o da su poginuli.

Samo sam trebala sve ovo reći ovdje. Kad ne mogu njima, kad ne mogu nikome drugom. Niko ne sluša. Ili, ako sluša: kroz jedno uđe - kroz drugo iziđe.
Vjerovatno ću već sutra obrisati post, ali eto, nek' sam sebi dala malo oduška.
Čujemo se, ljudi. :)

11.08.2013.

Secret door.

Ne znam šta ću od sebe više. Najbolji prijatelj - A. je rekao mojoj sestri kako osjeća nešto više prema meni i da ne vjeruje u muško-ženska prijateljstva. Rekao je da ja ipak ne mogu sa svima biti jaranica i da je možda najbolje da nas dvoje uopće ne komuniciramo ali ne zna kako da to uradi. Poludio je frajer. Ide mi na živce to što meni to neće da kaže pa da k'o ljudi riješimo 'problem'. Iskreno, ja trenutno ne bih htjela biti ni s kim jer se bojim vezati u bilo kom smislu. A znam da je njemu možda sa stalo ali sve će se to promijeniti čim naiđe neka nova. Nervira me cijela situacija, ne osjećam se opušteno kao prije. I'm feeling so shitty at the moment.

07.08.2013.

And watching you walk away...

Imam potrebu da pišem. Da pišem gluposti. Jer mi je u glavi takva zbrka kakvu mislim da svijet nije vidio do sad... Ne znam šta hoću, znam samo da mi to nešto treba brzo. Ili neko. Svejedno. Ne znam šta ću više od sebe. 90% ljudi s kojima se družim bih voljela izbjeći. Imam neku zamisao kako sve to izvesti al' ja sam malo komplicirana. Ne bih se družila s 90% ljudi s kojima se družim, ALI bojim se samoće. Ili se bojim osjećaja da nemam nikoga na svojoj strani u nekom trenutku. Ko razumije - shvatit će. Hahaha.

Fali mi Tamo. I par osoba koje su Tamo. Iako sam mislila da neću niti pomisliti na to mjesto ova 3 mjeseca, prevarila sam se. Fali mi kako je sve bilo prije, al' nekako sumnjam da će opet biti isto. Ljudi su se vjerovatno promijenili. Neku su još vjerovatnije ostali ista govna ili čak postali gora. Well, life sucks.

26.07.2013.

Radosti moja, moja nevero.

I tako... Prolaze ovi dani. Osvrnem se i skontam da sam prije mjesec dana, prije 6 mjeseci, prije godinu dana bila na istom mjestu. Nigdje se nisam makla. Još uvijek me muče ista pitanja i još uvijek nailazim na iste odgovore. Al' saburim. Snaći će i mene nešto supermegaodlično u životu pa ću to podijeliti i s vama, i s ljudima na fejsu, ma napravit ću plakate i po ovoj selendri i po onome Tamo. Da mi je naći neki smisao svega ovoga.

07.07.2013.

Tu noć kad si se udavala...

Napokon sam skroz opuštena. Riješila sam sve s Njim. Nije to najbolje primio. Rekao je da neće više pričati sa mnom, kao razlog je naveo to da ne može biti 'samo prijatelj'. Svejedno. Shvatila sam da zapravo ne osjećam ništa prema njemu. Ne osjećam ništa ni prema kome i za malo ljudi mogu reći da ih volim. Javio mi se dečko koji je nekad prije htio nešto sa mnom. Uglavnom, sad ima curu i sve to, al' ponekad mi se javi i dođemo na priču o 'nama'. Evo razgovora:

ON: A bit ce bolje valjdaa
Znas kako mi je nekad zao sto mi nikad nisi dala priliku

JA: Nadam se haha
Zašto?

ON: pa zatoo, dobro bi se slagali

JA: Misliš?

ON: Da mislim, zas si morala bit tak tvrdoglava?

JA: Hahahahah... A ne znam ja, A.

ON: S takvim ces stavom i ostat sama

JA: Jebi ga, valjda neću.

Šta ako ipak ostanem sama? Damn, moram naći nekoga.

06.07.2013.

So hush, little baby, don't you cry, everything's gonna be alright.

Nisam mogla spavati sinoć. Muči me toliko stvari. Od onih minimalno pet lektira koje moram pročitati preko raspusta do nekih daleko važnijih stvari. Moram riješiti sve s Njim. Žao mi je davati mu lažne nade da će od nas nešto biti. Možda te nade i nisu lažne, ali ja ne znam...
Skroz sam neodlučna po pitanju, hmm.... Svega.
Ne znam ni gdje bi ta naša "veza" mogla voditi s obzirom ma to koliko ćemo udaljeni biti od 1.9. Ja idem Tamo, u onu propast, OPET se moram navikavati na drukčiji život od ovog tu, na one skoro nepoznate ljude od kojih o malo njih imam lijepo mišljenje.
Daljina je zeznuta stvar. Sve je zapravo zeznuto. Sve me frustrira, On kaže da sebi sama stvaram nepotrebnu frustraciju, ali On nema pojma.

Svašta se izdešavalo dok nas dvoje nismo pričali. I to svašta je uveliko djelovalo na mene.
But no one will never know.


Stariji postovi